Kavez
Ispred mene u busu mladji čovek, skockan u klasično poslovno odelo, ne preterano šmekersko.. na ivici da bude demode… Kunja, pada mu glava. Ne deluje mi da je to od provoda, nego stiglo brate.. Verovatno su sinoć bili gosti, nocas dete plakalo,.. na poslu sranje već nedeljama… možda neki kredit ili ponoćna svadja…
Manje-više, opšta priča. Svako ima svoje breme al’ rezultat isti. Izduvani smo. Počnemo entuzijastično, sa voljom.. Vremenom, iskustvo nam se navali na ledja i pritisne glavu nadole…
Sve je to, čini mi se, potpuno obratno kod životinja. One svoje iskustvo pametnije tumače i koriste.
Mali žuti je stig’o u našu kuću pre par godina. Mlad i nesnadjen… izbezumljen do panike… Kreštao je na sve, kidao kljunom štagod dohvati… Svi smo mu bili neprijatelji..
Vremenom je ukapirao bitno. Niko neće da ga ubije, hranimo ga redovno, igramo se, leti okolo svaki dan a kad mu bude dosta, klisne u svoj kavez… Okačimo ga medju ruže na terasi, odakle sa visine posmatra svet i zajebava veće ptice, koje mu kroz rešetke nista ne mogu. Ima svoj svet i u njemu sva prava… I smirio se, ispoljio karakter.. sad je prava pernata ličnost.
Stanem pored njega, naslonim se na ogradu terase.. sad smo udaljeni par desetina santimetara.. on u kavezu a ja slobodan…
On opušten, cvrkuće… Ja pušim, iako ne pušim, pokušavam da organizujem sav jad i svu brigu koja mi je u glavi.
Kako da udjem u taj kavez??