Swaco
Ceo zivot pišem govore za druge.
Dok je trajao kalambur, nije bilo bitno šta ko može, već samo ono što neko sme.Saopštavali su nam šta treba da znamo, niko nas nije ništa pitao. I tada sam morao da pišem…
Uvek bi se našao neko da za male pare otkupi moje vreme i moje reči…Samo naruči: treba mi nešto o tome i tome… i ja smislim šta on o tome misli… ali pametno, jasno i, što je najvažnije, tako da se svi slože.
Naručioci su zaposleni, ugledni i uspešni. Nemaju toliko vremena da odvoje za razmišljanje. Treba delovati. To je ionako tehničko pitanje i zato nije problem da to “zatvore”, “ispeglaju”, “premoste” preko mene. Široke su duše, fleksibilni u granicama, ‘oće da učine da se čuje i moje slovo…ali da ga oni kažu, u svoje ime… jer, sa mnom se uglavnom ne slažu. Moje mišljenje i služi da se sa njim ne slažu, sve dok ga oni ne izgovore. Onda je dobro… nekad sasvim dobro.
Šta ja mislim, treba da mislim za sebe, da ne govorim i ne pišem bez razloga… da se ne bih zavadio, ni s njima, a bogami ni sa sobom.
Moje je samo da napišem, tako da moze da ga kaže svako,…svako, ali ne i ja…
Što je svakom milo … možda meni baš i ne mora da bude…
Da svako može da prihvati … ali opet, možda, ja baš i ne bih…
U početku sam mislio da je to samo privremeno.
Tek sam sti’go, dok se ne uhodam, dok se ne vidi šta i gde mogu. Al’ odužilo se, eto, do danas… Sa mnom putuju hrpe, stranice i minuti svačijih buducih stavova, misli i ideja… Čekaju da budu naručene i rečene.
Za moje ideje, ostalo je mesta u par skrivenih džepova. Stajaće tu dok postava ne popusti i ne ispadnu negde, kroz nogavicu u prašinu, da ih zgaze ili pokupe..
Za sam kraj, čuvam jednu izmenu. Na onoj finalnoj životnoj diplomi, neću dati da uklešu moje sadašnje ime, već novo, ono sudjeno, koje me krož zivot sprovelo.
Ovde leži
Swaco
Swaco SamoNeYa