Pritisni "record" !
Mnogobrojne su vajde koje nam je progres doneo... belaj zanemarujem...
Svakako, važan je lek... da nam olakša i odloži neizbežno.... ali čak ni sa najboljim lekom ne mozemo trajati večito. Iza nas ostaju dela, ko ih stvori, i potomci, da prenose našu reč.
Naše je da im u tome pomognemo.
Sećanja se krune, troše i nepovratno blede, već nakon petnaestak godina . Boje postaju sivkaste a glasovi tiši... Vremenom ostaju krhotine i isečci... kao rasturen mozaik. Ureže se tek poneka grimasa ili fraza a ostalo prekrije teška mahovina vremena... Katkad, u deci prepoznamo neki oblik šake ili boju kose, jer to je način na koji se priroda pobrinula da trajemo..
Fotografišimo svoje roditelje.... roditelje svojih roditelja, sestre, braću od tetke... pa i pse, konje ili drage ptice sa kojima živimo... Snimajmo aparatima, kamerama, diktafonima, digital recorder-ima...
Imamo sreću da smo, zahvaljujući tehnici zadržavanja slika i zvukova, danas u stanju da sprovedemo demokratzaciju sećanja...
Sve i da nas i nije briga za za prababu, da nas je familija odbacila... i da ih se stidimo... o tome treba da postoji trag... Možda ce baš to biti objašnjenje za kojim će, u razrešenju svojih dilema, očajnički tragati neko iza nas..
Državne i socijalne istorije pišu političari i pobednici. Hrane se našim životima i u njima se često ni ne možemo razaznati.
Ne vidim zašto bi bilo važnije da znam gde je pleme bilo u XIV veku, nego da, iz prve ruke, čujem kako je pradeda želeo da vidi svoju kuću, žene...šta misli o komšiji... ili kralju...
Zato smo .. baš mi... dužni, da direktnim potomcima ostavimo tragove sopstvenog postojanja ili promišljanja...